Ponekad nam se najljepše priče o čovjeku vrate iz sasvim neočekivanih izvora.
U Zakladu Anamarija Carević prije nekoliko mjeseci stigla je poruka koja nas je posebno dirnula. U njoj je bila priča o Anamariji iz jednog vremena koje je prethodilo svemu onome po čemu je danas poznajemo… Priča o dječjoj ljubavi, prijateljstvu, vjernosti i dobroti.
Priču je svojedobno objavila Kršćanska sadašnjost u časopisu Kana (svibanj–lipanj 2020.), a napisala ju je Sonja Tomić, u spomen Anamariji Carević. Nije to sve… Gđi Tomić se javila kći njene pokojne prijateljice s porukom koja je ovako završila: “Nadam se da ćeš uspjeti nešto lijepo napisati o njoj, svaki put kad pomislim na nju, sve me stegne oko srca, bila je izuzetno plemenito dijete, vjerojatno ju je zato i Bog htio za sebe!”
Mi danas, s velikom zahvalnošću, prenosimo ovu prekrasnu i istinitu priču, na stranicama ove naše male ali velike Zaklade koja nosi Anamarijino ime.
Jer Anamarijin život nije bio samo ono što se dogodilo 23. ožujka 2020. godine, već je to bio život ispunjen odnosima, prijateljstvima, osmijesima, vjerom, brigom za druge i malim svakodnevnim dobrima koja su ostala u srcima ljudi koji su je poznavali. A ova priča govori upravo o tome. O jednoj velikoj maloj ljubavi. O prijateljstvu. O dječjoj nevinosti. I o Anamariji koja je, kako kaže autorica, svoju malu dječju ljubav s vremenom pretvorila u veliku, milosrdnu ljubav prema svima.
Velike male ljubavi
OBJAVLJENO U: KANA V.-VI. 2020.
U spomen Anamariji Carević
Nije znao Dominik što mu je bilo ljepše: Anina plava kosa, krupne oči, ili blistav osmijeh. Više od pola dječaka iz vrtića zaljubljeno je uzdisalo za njezinim pogledom i cvrkutavim glasićem, ali to Dominika ni malo ne bi zbunjivalo da nije bilo jedne poteškoće. Samo jedne, ali nerješive!
Ana je bila najsretnija u Borninu društvu. A Borna je njegov najbolji prijatelj.
Noćima Dominiku san nije htio na oči. Kako prijatelju reći da puca od ljubomore kad se on i Ana smiju držeći se za ruke? A morao je tu muku nekomu povjeriti.
Komu? Mami, jasno! Ona ga nikomu neće izdati.
Sad je i mama patila dijeleći tugu sa svojim sinom. A onda joj se učinilo da se pruža zgodna prilika.
Borna se razbolio. Danima nije dolazio u vrtić. I mama je savjetovala Dominiku da se sada on potrudi oko Anamarije.
Dominik je odmahnuo glavom i čvrsto kazao:
– Pa kakav bih ja to prijatelj bio Borni kad bih to učinio!
– Znaš, mislila sam samo… ovaj… – zamuca mama.
– Neću! – još čvršće reče Dominik. – Isus bi tada plakao. On je Ani najbolji prijatelj, a prijatelj je i meni i Borni.
Mama se silno postidjela. Kad je Borna ozdravio, ispričala je sve njegovoj mami i odlučila da nikad više neće tako nešto ni pomisliti, a kamoli izreći.
Dvoje malenih iskazivalo si je ljubav osmijesima, držanjem za ruke, darovanim bombonima, čokoladicama, igračkama. Kod kuće je oboje opazilo da mama pokatkad tati dade pusu u obraz, da se tata radosno osmjehne pa mami pusu uzvrati.
– Kad se veliki vole, onda se jednom i poljube pa se i mi trebamo jednom poljubiti – predložio je Borna.
– Da, ali ne tako da teta vidi – kazala je Ana.
– To ću ja srediti – šapnuo je Dominik – imam super plan.
I dogovorio se s djecom iz grupe. Kad se pođu igrati u park vrtića, svi će se okupiti oko jednog stabla pod kojim će se poljubiti Ana i Borna, a teta ih neće moći vidjeti.
I tako je bilo.
Samo kako prešutjeti sudjelovanje u nečemu tako zanimljivom i važnom? Čim je prvi roditelj došao po svoje dijete, čuo je za taj „veeeliki događaj“. I svima je to bilo „naj“!
A tek rođendani, Valentinovo… mobiteli su stalno slali poruke u oba smjera, darovi se izmjenjivali.
No došlo je i vrijeme rastanka. Oboje je krenulo u osnovnu školu. Ana je preselila u centar Zagreba, a Borna na zapadne obronke Medvednice.
Ipak, povremeno bi se susretali na Zrinjevcu, blizu Anine kuće, darivali se, družili…
S vremenom su susreti postajali rjeđi jer se oboje moralo posvetiti svojim školskim obvezama, treninzima. Ana je trenirala judo. Bila je aktivna župljanka u Palmi, vrijedna učenica gimnazije na Šalati.
Mala djetinja ljubav u njezinu je srcu prerasla u veliku, milosrdnu ljubav prema svima, osobito prema bolesnima, siromašnima i osamljenim župljanima.
A onda je svanuo 22. dan ožujka 2020. godine.
U 6 sati i 24 minute Zagreb se iz temelja zatresao.
Ana je upravo sanjala čime će za tri tjedna obdariti najdražega Prijatelja, uskrsloga Isusa, kad joj se komad stropa sručio na glavu…
U vijestima se ubrzo čulo da je nastradala jedna petnaestogodišnjakinja i da joj liječnici nastoje spasiti život.
Osjetivši neku čudnu bol, Borna je zgrabio mobitel i napisao poruku:
Jesi li dobro, javi mi, molim te?!
Ali odgovor nije dobio.
Nakon dva dana doznao je da je ta mlada djevojka bila Ana i da je otišla Isusu.
A koji dan poslije od Anina je brata dobio srčeka s njezina Instagrama.
I onaj razornjak iz 1880. godine odnio je „samo“ jedan život. Vjerujem da je i to bila plemenita duša… nalik Anamariji… duša žrtva…
Vjerujem da je Anamarija u onomu snu Uskrslomu na dar ponudila sebe, a on je s ljubavlju dar pohranio u svoje Presveto Srce.
Sonja Tomić
Objavljeno u časopisu Kana, V.–VI. 2020., u izdanju Kršćanske sadašnjosti.
Ovakve priče podsjećaju nas da Anamariju ne pamtimo samo po jednom tragičnom jutru. Pamtimo je po njezinu osmijehu, prijateljstvima, vjeri, dobroti i ljubavi koju je nesebično davala drugima.
I zato nam je posebno drago što je ova priča ponovno pronašla put do nas.
Hvala svima koji čuvaju sjećanje na Anamariju i koji svojim riječima, uspomenama i dobrim djelima pomažu da njezin trag i dalje živi.
Lenka Grčić
