Sadržaj i poruka današnjega evanđelja: četvrtak 2. vazmenog tjedna
Posvećeno uspomeni na +Anamariju i svim članovima njezine nove obitelji, volonterima i prijateljima, molitvenim članovima i dobrotvorima ove naše Zaklade za obnovu bazilike Srca Isusova i izgradnju pastoralnog centra u Palmotićevoj u srcu glavnoga grada Zaklada “Anamarija Carević”
Hoćemo li ove riječi koje upravo čusmo u evanđelju s pravom nazvati vrhuncem Krstiteljeva svjedočanstva? Sadržajem i dubinom kao da nam sam Isus govori. U drugom vazmenom tjednu, u četvrtak – dan Euharistije – na kraju 3. poglavlja u Evanđelju po Ivanu slušamo kako Ivan Krstitelj, rođak i preteča, govori o Mesiji. Zbilo se to nakon što su Ivanovi učenici javili o djelovanju Isusovu u blizini.
Na svečanoj, dirljivoj komemoraciji uz Mozartov Requiem u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog na Veliki utorak, 31. ožujka, još jednom smo čuli tekst djevojke Anamarije Carević, koji je u školskoj zadaći napisala prije nego je smrtno stradala od potresa. Ondje u Isusu vidi svoga prijatelja. Ivan Krstitelj upravo na taj način govori o Isusu naposredno prije ovih riječi. Prijatelj Zaručnikov raduje se kad ga čuje i želi da on raste.
Rijetko tko u Evanđelju tako precizno definira Isusov identitet druge božanske osobe. On je iznad sviju, ponavlja Ivan dvaput (Iv 3,31). Odozgor je, s neba. I zato je Svevišnji – iznad svih nas ljudi i iznad svih Božjih stvorenja. Jer mi smo samo zemaljski ljudi, od praha sazdani – isti su elementi i atomi u našem biću kao i u ovom svijetu u kojemu živimo. Mi govorimo zemaljski, a Mesija, Sin od Oca poslan, govori Božje riječi.
Kao živi svjedok, očevidac, donosi nam ono što je od Oca iskustveno saznao. Otac, Bog, ljubi ga posvema i bez ograničenja ga ispunja Duhom. Duh Sveti je ta ljubav koja se do vrhunca pokazuje onda kad, nakon izdaje i muke, nakon križa i smrti, Isus živ ustaje iz groba.
Nevjerojatna tajna uskrsnuća davno je u Svetom pismu najavljena, već kod Noe. Iz sveopćega potopa, kad je sve potonulo, u korablji dolazi novi život svega svijeta. Nakon što je Božji narod pod šakom Nabukodonozorovom izgubio i grad i Hram, i kralja i dom, nakon što su protjerani u Babilon, evo im velikoga povrataka u doba Perzije. Od Jišaja, ostade tek posječeni panj, ali mladica je niknula.
On, Gospodin, daje nam božansko svjedočanstvo, jer je očevidac; svjedoči o onome što je vidio i čuo – odvijeka, od Oca. Ivan Krstitelj očito je dobro slušao i upio silnu objavu, pa zato ima takvu dubinsku spoznaju. Isus mu je u srce utisnuo Božje riječi, tu velikodušnu neomeđenu mjeru Duha. I mi zajedno s Krstiteljem želimo primiti Gospodinovo svjedočanstvo do u dubinu, bez pridržaja. Tako ćemo, prema Ivanovu tumačenju, staviti živi pečat na Kristovu istinitost. Imamo li već to iskustvo da je Mesija vjeran, da je pouzdan? Onda to svojim životom potvrđujemo. Na njega se možemo posve osloniti.
Ivan Krstitelj pomaže nam i vodi nas do žive vjere u Boga Sina. A mi molimo Gospodina da nas čuva od nepokornosti i neposlušnosti njegovoj božanskoj vlasti jer on sam daje nam život, život koji traje i traje. Daje nam svoj život, daje nam sebe sama! Zato molimo da nas štiti od nevjere koja osljepljuje i stavlja nam Božju ljutnju na ramena. Tko neće i odbija vjerovati, tko se prkosno opire Sinu, ne vidi i ne može vidjeti život.
S Ivanom Krstiteljem ponizno pristupamo Sinu Očevu i zahvaljujemo mu što nam pokazuje božansku ljubav u kojoj Otac sve predaje u ruke Sina. Kod Pashe Mesija to dobro zna. Evanđelje doslovce bilježi: Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke (Iv 13,3). Zato slavimo Euharistiju, u kojoj mi njegovu Pashu proživljavamo, imamo udjela u njoj. Euharistija nam uprisutnjuje Isusovu Posljednju večeru.
