Uz današnje Evanđelje: Presveto Srce Isusovo u god. C
Ilustracija: Del Parson, Dobri Pastir
Glazba: Scott Buckley, “Bring Me The Sky”
U ovaj povijesni dan kad se sav narod i domovina posvećuju Presvetom Srcu Isusovu, a središte je upravo u okrilju bazilike Presvetog Srca Isusovu uz koju živi naša Zaklada, evo iskrene molitve Dobrom Pastiru posvećene pokojnoj Anamariji i svima vama molitvenim članovima i prijateljima, volonterima i dobročiniteljima. Kad je potres razderao utrobu Bazilici, još dublje smo shvatili mesijanski put Srca Isusova. Kad je Bog u svojoj Providnosti upravo našu Anamariju Carević uzeo k sebi kao jedinu izravnu žrtvu potresa, do u dno duše osjećamo pashalni misterij Srca Gospodinova. Sv. Pavao kaže: po smrti Božjega Sina pomirili smo se s Bogom i to u tom pomirenju naš je sveti ponos, osjećaj vlastite vrijednosti. Njime se dičimo.
Danas ti, Učitelju božanski, želim zahvaliti na dobroti Srca tvojega jer i gorljivim farizejima i naobraženim pismoznancima (Lk 15,2) govoriš o nama grješnicima (Lk 15,1).
Ne, to nije moja računica: Kad imam sto dragocjenosti, zar da zbog jedne sve ostalo riskiram? Ako ima stotinu eura hoću li onih devedeset i devet ostaviti samo da jedan sačuvam? Ali ti u svom Srcu nosiš božansku logiku. Ostavljaš bezbroj njih, pa makar i u pustinji, da mene potražiš! Pusti sve njih i pronađi moju izgubljenost, pogledaj i vidi gdje mi je duša zalutala, gdje mi je život propao! Ostavi sada sve ostale, kao što si ostale apostole ostavio da se Tomi posvetiš i dopustiš mu – naložiš – da se uvjeri kako tvoje Srce opet kuca; kao što si ostale ostavio da se za Petra, prvaka, pobrineš, kad si se treći put ukazao, i izliječiš ga od trostrukoga zatajenja, da ga spasiš jer se stvarno utopio u moru nevjernosti i rekao “Ne!”.
Pokaži mi onu revnost i žar, odvažnost i predanje Srca svojega kad si spremno pošao za svojom ovcom koja je otišla u propast. Daj da osjetim prodoran i blag, nebeski pogled tvojih očiju kad me pronalaziš.
A najviše te molim: dopusti da slušam i osjećam kako tvoje Srce kuca kad me uzimaš na svoja ramena, Pastiru Dobri. Krenuo si u opasnost, prihvatio sve prijetnje i opasnost po život, trnje i trpljenje, bičeve i čavle, izložio si se smrti samo da me nađeš. A kad si me pronašao, u tvom srcu vrije, bukti, radost. Raduješ se jer si mene pronašao. To je tvoja radost. I za nju želiš da bude u meni, i to da bude u meni savršena. Vraćaš se u svoj dom i izgubljenu ovcu donosiš natrag. Pozivaš svoje da se raduju s tobom. Pozovi me jer si me primio za susjeda kad si postao čovjekom, jer si me uzeo se prijatelja. Pozovi me, Gospodaru sveti, u svoju radost!
Hvala ti! Dopustio si da tvoje Srce bude za mene kopljem probodeno pa se zato zbog mene cijelo nebo raduje. Mene od grijeha spasavaš i zato zbog mene u nebesima vlada radost, više no zbog onih devedeset i devet koje nosi Božja pravednost i kojima nije potrebno da tek počnu gledati na nov način, preko granica vlastitoga bića. Već paze na onu stranu i na cjelinu svojega života s tobom. Oni će i u pustinji izdržati.
