“Anmarijin tjedan – molitveni tjedan Srca Isusova”, srijeda, 22. srpnja: blagdan sv. Marije Magdalene
U našem molitvenom tjednu Srca Isusova – Anamarijinom tjednu blagdan svete Marije Magdalene vodi nas u neistraživo, blaženo bogatstvo uskrsnoga jutra. Poseban je dan jer počinjemo devetnicu svetom Ignaciju Lojolskom pa s još većim žarom ulazimo u duhovnu vježbu i razmatramo Božju riječ.
Za razliku od raznih teorija, priča i pobožnih legendi o svetoj Mariji Magdaleni, evanđelisti nam nude opis koji je od svega toga daleko dublji, jači i sadržajniji. A najviše nas zadivljuje što se upravo kod Marije Magdalene vidi Kristov sustavan i cjelovit odgojni postupak koji dušu vodi do kršćanske vjere i istinskog kršćanskog života kakav danas poznajemo. Pokušajmo uočiti točno sedam biblijskih koraka na tom putu. A budući da nam sutra dolazi 23. u mjesecu i misa za dobročinitelje Bazilike na smrtni datum naše Anamarije, možemo razmišljati do kojeg je koraka, do kojeg je stupnja Gospodin nju u njezinoj mladosti doveo.
Kod Magdalene prvi je korak oslobođenje, silno olakšanje i početak. Evanđelja bilježe da ju je Isusu oslobodio od sedam zloduha. Dakle, bila je opsjednuta, potpuno duhovno zarobljena. Iz drugih primjera znamo kako Isus izbacuje demone i donosi duši slobodu.
Drugi korak kod Magdalene možemo nazvati posvećenje. Dolazi gotovo po naravi. Pronašla je Spasitelja koji ju je izbavio od velike, preteške muke i ropstva. Pronašla je svjetlo svoga svijeta i sada sve svoje sile posvećuje njemu. Život ima smisao, snaga dolazi sama od sebe. Je li tako bilo s Anamarijom kad je već kao dijete redovito dolazila ovamo u »Palmu«, spremala za prvu svetu ispovijed i pričest, za svetu potvrdu?
Magdaleni na trećem mjestu dolazi pravi slom. Božanski čovjek, njezin Osloboditelj i Učitelj, jači od prirodnih sila i ljudskih bolesti, odmejdnom pada kao žrtva lažne optužbe i spletke, ljudske zlobe, osuđen kao razbojnik, prokletnik i bogohulnik, raspet na križ. Marija Magdalena je ondje i vidi. Koja to bol, kakav očaj prodire u njezinu dušu!? Kao da je iznova svi zlodusi stežu i guše, vuku u ponor bez dna.
Idući je Magdalenin korak vjernost preko groba. Čudesno brzo i ženski snažno ona prihvaća realnost. Isus je umro. Ide ona pohoditi grob pravednika-mučenika. I sada, kad je mrtav, za nju on je »moj Gospodin«. Silina njezine ljubavi tolika je da ga je spremna sama vlastitim rukama ponijeti. Ali to nije kraj.
Novo, buran i mučan duševni potres nastaje uz novo teško razočaranje, pravo svetogrđe. Pošla je Magdalena na grob isto onako kako i mi idemo na groblje pohoditi svoje pokojne, pomoliti se, iskazati im poštovanje, urediti im počivalište. Kad ono: grob oskvrnut! Grobna ploča odvaljena, tijela pokojnikova nema.
Kakve je muke proživljavala mlada Anamarija kad je u potresu njezino tijelo smrtno ranjeno i ona se sve do idućeg dana bori za život, a ona umire?
Za svetu Mariju Magdalenu svojevrstan vrhunac i eksplozija prave sveobuhvatne radosti zbiva se u trenutku kad Isus nju imenom zaziva. Kad je sama prepoznata, kad je kao osoba u punini priznata, onda ona prepoznaje Gospodina. Važno nam je uočiti kako nije bilo dosta da je Isus već uskrsnuo; nije bilo dosta ni to da stoji evo ovdje pred njezinim očima. Tek kad Marija prepoznaje Isusa, kad uviđa tko je to, počinje prava uskrsna vjera.
Cijela naša Zaklada živi od vjere da je djevojčica Anamarija Isusa – o kojemu je ovdje kod časne Marijele učila, kojemu se molila, kojemu je svirala – sada u nebu do kraja prepoznala!
Ali za Magdalenu ni to još nije kraj. Gospodina je pripravlja na svoju novu prisutnost kad najavljuje: »Uzlazim Ocu!«. Tako počinje vjera Crkve u kojoj tijekom stoljeća živimo sve do danas. Gospodin Isus više ne hodi zemljom kao sveti Učitelj, nego je ljubljeni Sin u Očevu krilu u kojem je odvijeka bio, a nama se daje u sakramentima.
Taj sedmi posljednji Isusov korak s Magdalenom jest poslanje. Ona treba poći kao apostol i javiti da je vidjela Gospodina. To je zadaća koju mi primamo kod svake svete mise, u svakoj svetoj pričesti.
