O sadržaju i teološkom značenju liturgijskih čitanja na 27. nedjelju u godini A: Iz 5,1-7; Mt 21,33-43
Kontemplaciju ovog današnjeg evanđelja volio bih započeti od onoga časa kad gospodarev sin dolazi u vinograd (Mt 21,39). Otac ga je poslao (ἀποστέλλω). Odijelo i ponašanje, njegov tjelesni izgled, pogled njegovih očiju odgovaraju statusu njegove obitelji.
Najvažnije nam je da to prizor o kojemu Isus govori. Kristove riječi stvaraju Kristov prostor i Kristovo ozračje.
Što li je u duši ovom mladom čovjeku kad zna što se već bilo dogodilo? Kad je došao, odrješiti, snažni momci, radnici u vinogradu, najamnici, zgrabili su ga. Opako im lice, opako im srce. Izišli na njega s mačevima i toljagama kao da je on razbojnik (usp. Mt 26,47). Već su pokazali svoju metodu: udaraju, kamenuju, ubijaju (Mt 21,35). Kako li se u taj čas osjeća sin uhvaćen od brojnih i nadmoćnih? Vrijeđaju, rugaju mu se; pritijesnili ga, tuku, šamaraju, pljuju i psuju. On, dostojni nasljednik, izbačen je iz svoje baštine. Ubili su ga – smišljeno, krvožedno, bešćutno, iz vlastite računice. To je očito proročko središte ove pouke koju Isus daje i u kojoj se jasno razlikuju dvije strane.
Na istog sina gospodareva gleda otac i u srcu očekuje: »Poštovat će ga« (Mt 21,37). Gledaju i oni bezdušnici s nekom posve iskrivljenom i nemogućom pravničkom logikom: Život će mu oduzeti, pa će baština njima pripasti. Pljačkaju! Gospodar daje, iznajmljuje (ἐκδίδωμι 21,33) ono što je marljivo, s trudom i naporom posadio, ogradio, iskopao, sagradio. Talenti su to koje povjerava slugama zato da donesu plod u svoje vrijeme (usp. Mt 25,15). Ma već ona pra-zapovijed na početku Biblije, zapovijed koja je blagoslov, nalaže: »Budite plodni!« (Post 1,28).
Mesija Isus, naš Gospodin, često u poučnim slikama iz života tumači kako to Bog kraljuje, što je to Božje kraljevstvo. Središte i polazište, evo i ovdje, njemu je: čovjek (ἄνθρωπος Mt 21,33) – domaćin, gospodar vinograda. On ne odustaje. Kad je došlo vrijeme berbe, on i opet šalje sluge, veći broj nego prije (Mt 21,36). A na drugoj strani sirovo nasilje i grabež. Siju smrt.
Gospodin Isus, Očev sin, posve otvoreno govori upravo glavarima svećeničkim i starješinama narodnim (Mt 21,13), onima koji će biti voditelji njegova smaknuća. Na vrijeme im pruža pravu priliku: »Odustanite od svoga zla! Sami vidite!« U Izaijinu starozavjetnom duhu pozvani su sami prosuditi i presuditi (usp. Iz 5,3).
Pred vječnim Sinom vječnoga Oca i mi danas iskreno ispitujemo savjest: Koliko smo mi narod koji donosi plodove Božjega kraljevstva (Mt 21,43)? U pitanju je ključna odluka i konačna sudbina.
Gospodin ih potiče i daje im priliku da zavire u sveta Pisma na koja su se pozivali i oslanjali. Čitaju li ga oni uopće? Jesu li upoznali Pismo?
Bolan, neljudski trenutak kad su zgrabili sina da ga izbace i ubiju središte je ovog evanđelja koje odmah razumijemo jer nas vodi u Maslinski vrt i na goru Kalvariju izvan svetog Božjega grada Jeruzalema. Zgrabili su ga, izbacili i ubili (Mt 21,39).
Međutim vrhunac, rasplet i zaključak ovog evanđelja tek dolazi. Objavljuje ga Pismo – psalam koji govori o čudu u našim očima, o djelu koje sam Bog čini (Mt 21,42; Ps 118,23). Isus proročke riječi usvaja i primjenjuje, razjašnjava i do kraja ostvaruje. Kamen koji su graditelji prezreli i odbacili; sin baštinik, koga su zgrabili, izbacili i pogubili, postat će kamen temeljac za živu zgradu od živoga kamenja.
Čudesno, nadnaravno Božje djelo jest čin uskrsnuća. Tijelo ljubljenoga Sina, koji zaslužuje sve poštovanje, – tijelo okrutnim bičevima ljuto, divljački izbičevano, teškim križem opterećeno i do krajnosti izmrcvareno; prebolne rane na probodenim rukama i nogama, glava izderana i izbodena trnjem, utroba rastrgana kopljem koje se krvnički do srca zarinulo, – na uskrsno jutro, u čas kad je Bog htio, u snazi Duha Svetoga ustaje na život. Kamen koji su graditelji odbacili, postaje kamen zaglavni! (Mt 21,42; Ps 118,22)
Tako nastaje mjesto vječnoga, konačnog suda za sav svijet. Bog nam nudi, poziva: »Evo, sami procijenite što je pravo!« Ali onda – baš u duhu Biblije, baš u evanđeoskom duhu – sam Bog daje bez kraja velikodušan, kraljevski odgovor. Prima nas, evo danas, u posve nov vinograd u koji uskrsnuli Sin, nakon što je pobijedio naše prepade i kamenje, udarce, grabež i ubojstvo, posve oslobođen, dolazi i govori nam: »Mir vama!« (usp. Lk 24,36; Iv 20,19.21.26).
4. 10. 2026.
Niko Bilić, SJ
[S +namarijomA na nedjeljnoj svetoj misi]
Naša Zaklada zna dobro što je gubitak života na prepad. Ne doduše od razbojničkih, zlih vinogradara iz Isusove pouke, nego od nemilog, snažnog potresa koji je Anamariju smrtno ranio.
Jučer, ovaj put na dan sveudilj omiljenog zaljubljenika Božjega, svetog Franje Asiškog, 4. 10. 2026., o 800. godišnjici njegova preminuća, lako smo mogli pojmiti da je naš život dragocjen vrt, vinograd, koji nam Bog daje. Bio je to čas da pogledamo do kakvih smo plodova došli. S kakvim urodom dolazimo pred Božje lice.
Prema Pavlovoj poslanici plodovi su ono istinito, časno, pravedno, čisto ljubazno, hvalevrijedno – kreposno i pohvalno.
Kod večernje svete mise djevojčica Alma podsjetila na onu djetinju, zanesenu, zaigranost srca s kojom je sveti Franjo u stvorenjima prepoznavao Božju ljubav.
Posvećeno svima vama, poštovani molitveni članovi i prijatelji, volonteri i donatori naše Zaklade “Anamarija Carević” – zaklade za obnovu bazilike Srca Isusova i izgradnju pastoralnog centra u srcu grada, u Palmotićevoj 31 u Zagrebu.
Hvala vama na svakoj duhovnoj i materijalnoj pomoći.





