Rječnik, sadržaj i aktualna teološka poruka liturgijskih čitanja na 20. nedjelju u god. C: Jr 38,4-6.8-10; Heb 12,1-4; Lk 12,49-53
U Svetoj smo godini, hodočastimo na putu nade. Kao narod posvetili smo se Presvetom Srcu Gospodinovu. Slavimo 1100 godina hrvatskog kraljevstva, a baš na današnji dan (17. kolovoza 1887.) prije 138 godina rođen je posljednji zakoniti hrvatski kralj, blaženi Karlo Austrijski. Prekjučer, na sam dan Uznesenja Blažene Djevice konačno su opet počele razgovarati dvije velike države, a prema poznatim međunarodnim dogovorima ovaj rat koji traje otpočetka je ponajviše njihov. Bude li kakva dobroga pomaka, smijemo li u tome vidjeti čudo Velike Gospe, kakvo hrvatski narod dobro poznaje, i plod vjerničkih molitava?
U dan Gospodnji čas je smirenja i dubine, molitveni čas. Upiremo pogled u Isusa, Sina Božjega, koji stoji na početku naše vjere i u kojemu je dovršenje i savršenstvo vjere. Poslušni poslanici Hebrejima pomno promatramo njega da tako nađemo lijek od svoje premorenosti.
Jeremija, prorok velikog srca, lažno je optužen da ne traži mir (šalom) nego zlo za svoj narod. A on samo iznosi istinu i objavljuje gdje i kako Bog sprema spasenje. U evanđelju pak Gospodin sam otvoreno veli da nije došao donijeti mir! Nije nam došao reći: Samo tako, nije važno iznosite li istinu ili laž, jeste li za ili protiv života, odakle uzimate novac i u što ga trošite. Ne tako, nego biblijski mač, tj. Božji sud jasna je crta razdjelnica!
Svojom slikovitom poukom o obiteljskoj razdijeljenosti nije, očito, Učitelj Isus htio isticati onu donekle naravnu napetost koja tako lako vlada između snahe i svekrve, niti onu prirodnu nekako veću naklonost oca kćeri, a majke sinu. Zaista, uzmemo li neki bračni par za primjer, muž može biti zbog svoje vjere i životnoga odabira u sukobu sa svojim ocem, njegova majka može mu optuživati i obezvrijeđivati ženu, svoju snahu. A i ona, supruga, može doživjeti potpuno negodovanje i odbacivanje od vlastite majke zbog svoje vjere i životnoga opredjeljenja. I eto dvoje protiv troje, i obrnuto, baš kako Gospodin veli. Ne možeš biti za Isusa i u isto vrijeme zagovarati i namjerno slijediti nadahnuća zlog duha. Plamen Srca Kristova ne donosi površni „mir pri hiže” nego ljubav koja osvaja, ljubav koja je križ.
Božji oganj već je planuo zato možemo s mirom odložiti svoje terete, ostaviti grijeh koji nas sputava. Predajemo ga s povjerenjem Gospodinu koji poziva: „Dođite k meni, vi opterećeni”.
Božji oganj već je planuo. Eno ga pred Mojsijem podno Božje gore – već tamo se vidi: nije to plamen koji uništava i pretvara u pepeo! Stup od ognja vodi sav narod kroz tamnu noć na putu nade, na putu u slobodu. Eno Božjega ognja na Sinaju, na vrhu! Iz njegove nutrine Božji se glas ori i proglašava zapovijedi, sklapa Savez.
Kad je u davnini Abraham rasjekao žrtvene životinje, Božja je zapaljena baklja prošla između njih. Vatreni prorok Ilija zazvao je na žrtveni prinos sveti oganj s neba koji ni hektolitri vode nisu mogli zaustaviti. Izaiji seraf užarenim ugljenom dezinficira nečiste usne, pročišćuje mu govor. Sam Bog svojom rukom stavlja svoje riječi u Jeremijina usta, a one će ondje za nj postati živi oganj. Danielovi prijatelji bit će bačeni u peć ognjenu, ali ondje će živi pjevati hvale Bogu. Već Stari zavjet dobro poznaje zlatarsku vatru: Vatra je to koja iskušava, pročišćuje i utvrđuje.
Isusov mesijanski oganj najavio je žestoki Krstitelj: dolazi Jači koji će – ne vodom – nego ognjem krstiti. O Isusovu ognju izvrsno svjedoče učenici iz Emausa: Srce im je gorjelo dok im je putem tumačio pisma. Nije to onaj oganj koji Sinovi groma poželješe s neba zazvati. Ta, Gospodin ih izričito zaustavlja u tome.
Najbolje se Mesijino krštenje ognjem i Duhom Svetim vidi, dakako, na dan Duhova. Na svakoga od postojanih, jednodušnih molitelja silazi po jedan jezičac svetoga plamena. Razdijeljen je na sve.
Je li naša ljudska najvrućija osobina i zasada da se protežemo prema onome što ima doći, onom što nas čeka? Nestrpljivo iščekujemo da se dogodi. Hvata nas nervoza. Odmah, unaprijed najviše bismo voljeli da je već gotovo, da smo došli na cilj. Ali, gle, vječni Sin Božji u svom utjelovljenju i tu našu istegnutost, napetost i nesmirenost pred onim što dolazi, preuzima na sebe. Otkupljuje ju i posvećuje.
Treba primiti krštenje, veli. A već je, naravno, kršten na Jordanu. Istoj braći, Ivanu i Jakovu, ističe da ga čeka krštenje. A već je primio krštenje od rođaka i preteče Ivana. S Mojsijem i Ilijom na Gori preobraženja neuvijeno razgovara o svom Izlasku koji se doskora ima zbiti u Jeruzalemu. Trčimo u borbu koja je pred nama, poziva Poslanica Hebrejima.
Znamo i razumijemo kad Gospodin otvoreno u evanđelju kaže da je za njega prava muka dok se to ne izvrši. Isus Krist poznaje nemir i pritisak koji čovjek osjeća pred budućnošću. I to takvom pashalnom budućnošću! Jeremiju bacaju u jamu, kao što su na početku braća Josipa u jamu bacila. Dostojanstvenici njegova naroda dižu se protiv proroka. Isusa će u pravi grob baciti. Podnijet će Isus sve te lažne i namještene optužbe velikaša i vlastodržaca, protivljenje tolikih grješnika protiv sebe.
Je li to u svjetlu i snazi njegova ognja da se on već oslanja na radost uskrsnuća koja je pred njim, pa zato pripravno prelazi preko sve sramote? Podnosi križ! Svakako, to je njegova žrtva koju na oltaru slavimo, kojoj se klanjamo, po kojoj se možemo oduprijeti grijehu.
p. Niko Bilić, SJ
