uz današnje Evanđelje: ponedjeljak 14. tjedna

Naša Anamarija doživjela je više od dvanaest godina, već je i u gimnaziju pošla, ali Gospodin je dopustio da je strašan zagrebački potres zauvijek odnese od njezine obitelji. Nije ju Isus vratio u ovaj naš dragocjen i krhak zemaljski život. Zato još više uzdižemo dušu i živo vjerujemo u onaj vječni zagrljaj Božji prema kojemu je sav zemaljski put kao prolazan san iz kojega ćemo se probuditi. Zato se okupljamo u ovu novu veliku Anamarijinu obitelj u našoj Zakladi za obnovu bazilike Srca Isusova i izgradnju pastoralnog centra u Palmotićevoj.
Iz finala jubilarne godine sv. Ignacija u kojoj smo nastojali VIDJETI SVE NOVO U KRISTU, dotjerano u ovim novim medijima. Na hodočašću nade u Svetoj godini, skroman prinos u istraživanju kakvo rješenje nudi Kristovo evanđelje. Za predah i smirenje, za prikupljanje nove snage, za čitanje i slušanje:
1. Iako sam među prvacima u društvu i nositeljima vlasti, ipak nisam gospodar života. Doživljavam bolnu, zlu kob za cijelu obitelj: dijete mi upravo umrlo. Skršena srca, spremno dolazim i klanjam ti se, Gospodine, s golemom, prevelikom vjerom: Ti možeš! Stavi svoju dobru ruku na moju ljubljenu, moju rođenu, na dušu moju. I unatoč smrti po tvojoj moći neka ona živi!
U svojoj božanskoj velikodušnosti odazivaš se. Ti ideš za mnom (ἀκολουθέω Mt 8,19)!
2. S kakvim ti srcem prilazim kad me tišti i život mi oduzima dugotrajna, mučna bolest. Dvanaest predugih godina, moja rana ne zacjeljuje (Mt 9,20). Krv teče, život se istače.
Prelazim granice i s leđa ti prilazim da dohvatim tek resicu na rubu tvojega odijela (κράσπεδον Mt 9,20; Mt 23,5). Jer očekujem mnogo, očekujem sve. Zajedno s tolikim drugima (“koji bi se dotakli, ozdravljali bi” Mt 14,36; Mk 6,55), zajedno s tvojom Crkvom tijekom vjekova, ja sada, na početku, računam da mi već dodir tvoje časne odore donosi spas. Kao što će te Magdalena htjeti uskrsnuloga uza se zadržati (ἅπτω Iv 20,17), ako samo tvoje skute dotaknem (2x ἅπτω Mt 9,20.21), Utjelovljeni, Otac će me s neba spasiti (2x σῴζω pasiv Mt 9,21.22).
A ti upravljaš oči na mene. Gledaš me kao što prvak izraelski vidi svoju kćer (θυγάτηρ Mt 9,18.22). Vidiš u meni dijete Božje i potvrđuješ moju vjeru (πίστις Mt 9,22). Cijela vječnost mojih boli i trpljenja u čas prestaje. Sada dolazi zdravlje.
3. U moj dom dolaziš, Gospodine. Na tvoju riječ odstupaju svi tražitelji smrti koji te izruguju. Po tvojoj riječi dragocjen, a krhak, drag život moje duše nije oduzet. Ja samo spokojno snivam – kažeš. Ulaziš u moju smrt, Otkupitelju sveti, primaš me za ruku i darivaš mi već sada snagu svojega uskrsnuća. Kao što ćeš ti jednom ustati od mrtvih (ἠγέρθη Mt 9,25), tako mene u ovaj čas podižeš na život (ἠγέρθη Mt 28,6.7).
Pravo je, pravo da o tebi glase pronosimo po cijeloj našoj zemlji (Mt 9,26)!
4. 7. 2022.
p. Niko Bilić, SJ